Blogterapija
The Long Walk to...
Blog
nedjelja, ožujak 21, 2010

Mrzim da mrzim, a najvise mrzim da mrzim pismeno, i bez kvacica, al sta je tu je. Mrzicu i bez poneke tocke i zareza, velikog slova,  vjerovatno s gramatickim greskama, al cu mrzit od srca danas, s puno volje i elana, i to se valjda racuna.

Bila sam apoliticna  kad je Ivo sjahao, bila sam apoliticna ko mazga kad je Jaca uzjahala. Bila sam apoliticna ko dabl mazga u menopauzi na sve poreze na porez i harace na zrak, a apoliticna sam bila do jaja i onkraj istih koje nemam, i kad su skverani gladovali do infuzije a traktori preoravali ceste, glavne i sporedne. Toliko sam apoliticna na povecanje pretplate javnog jada i bijede jos jadnije javne nam televizije u rvata, da sam pomisljala i na cijepljenje. Protiv apoliticnosti. Iz apoliticnog mira moga ne mogu me izbaciti ni sve pljacke ovog i inih stoljeca. Ni ininih, kad smo kod toga. Apoliticno cu da odrobijam hepu svaku ratu za struju, mada sam je preplatila, neka njima moje love, zasto bih ja politicno dobijala kamate na istu. I da, apoliticno sam i kategoricno za neobjavu registra branitelja!! Sta ako tamo nadjem nekoga za koga znam da je apoliticki  cesao neku stvar u zavjetrini dok je rat buktio?? Moralna moja apoliticna vertikala i horizontala bila bi poljuljana, u neseksualnom kontekstu nazalost, I moguce da bih bila prisiljena na politicku korektnost do -3 dioptrije. Budem li se razboljela, ima da bolujem, apoliticno, van granica lijepe nase pa kud puklo. Al u granicama normale. Bicu politicna negdje drugdje, svoj na mome bicu apoliticna do zadnje kapi krvi. Do zadnjeg dana cekanja na markere kojih nema, do zadnje sekunde termina ultrazvuka negdje tamo za osam mjeseci. U medjuvremenu se mogu slikat. Apoliticno! I smjeskat, isto apoliticno, bas onako kao kad klincu objasnjavam zasto je nemoguce organizirat izlet za skolarce i poletarce u cetvrtom osnovne. Apoliticna kakva jesam, jedva djetetu uspijevam objasnit da je tata domoljub do maternice…ako ne bas do stoljeca sedmog, i da bas stoga radi vani, jer stranci njegovo domoljublje placaju vise, dok se kod nas domoljublje i rad placaju infuzijom. Apoliticno do krvi. Isusove. Ovdje negdje je i psovka, apoliticna dakako.  

Bogu bozje, papi papino, jaci jacino, svima njima nase.

Ovce, dabil ovce. 

P.S. Mislim da je jasno zasto ovaj post ide pod seks.


backoff @ 14:15 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 15, 2010

Da ja znam di je zapelo, pogurala bih. Il' bi tražila nekoga da pogura. Il' bi to što je zapelo pregazila, na pješačkom. Ovako, sve opcije su otvorene i ja sam otvorena, ne za porod već za sugestije. 

Mislim da sam zaboravila pisat. Kvragu, mislim da sam zaboravila i čitat. Zaboravila sam i slušat, dosta mi crne kronike. Zaboravila sam i pljuvat. Jedino nisam zaboravila zviždat, ne mo'š zaboravit nešto što nikad nisi ni znao, a nikad nisam znala zviždat. Onako, mangupski, kad saviješ palac i kažiprst pa ih prisloniš na usne, ili između usana (taj dio mi je još nejasan), pa onda zvizneš da prisutnima popucaju bubnjići. E tako bi da znam zviždat.
backoff @ 22:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 9, 2008


Due to the current financial crisis facing the world at the moment, the light at the end of the tunnel will be switched off to save on electricity costs, until further notice.
 
Sincerely yours,
God 

backoff @ 13:52 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 7, 2008


Ovaj svijet je prepun mržnje, ovaj svijet je prepun zla, 
mada sve je tako lako, kao jedan, jedan, dva.


 

Sigurna sam da se Mood neće ljutiti što sam posudila ne pitajući, al', bilo mi je hitno. Tnx Mood!

Ovo osjetih na najvećem organu ljudskom prošli tjedan. Od nekoga koga čak ni ne poznajem. Količina zla, jada i čemera koja se ne viđa često, zamišlja još rjeđe, a osjeti, nadam se jednom i nikad više. Svi mi imamo svoje sive i crne dane, niko nije bez mane, tko može reći da nikad nikoga uvrijedio nije nepromišljeno izgovorenim riječima? Ljutnje smo puni svi, život sve manje životom biva, životarenje od danas do sutra  je u điru. Pa opet, nije govor ono što nas čini ljudima, ljudskost je za ljude. Neljudskost za fukaru. A fukare sve više, jbg.

I nije me ljutnja držala dugo, mada pomislih u momentu, vratiću, duplo. Dva jacka i tri cigarete poslije, nekako mi žao došlo, tuga me ulovila. Zbog Fukare, i za Fukaru. Nije svaki čovjek ljud. Odmahnem rukom, nema vraćanja, zaboravi. Ne mogu se spustiti na nivo fukare, nikad nisam bila niti ću biti. Ja nisam bila zakinuta ni u čemu, nitko me nije šutao od nemila do nedraga, mezimče u oca i matere i braće i sestara redom, ljubavi nije falilo, ni ičeg drugog kad smo već kod toga. Odmahnem još jednom.

Vraćam se iz metropole sinoć, nakon pizze, i skoro metar i po pive, s dragim ljudima. S velikim LJ. Ne pušim dok vozim (nemoj da mi neko ovo pogrešno iščita!), ali zapalim cigaretu da se usporim, noga na gasu preživahna, smijem se još uvijek. Uživala u društvu. I sjetim se Fukare. Posjela bi je u društvo, s nama, pustila je da gleda i sluša, da osjeti, da nasluti, da se nasmije, da joj se protrese cijelo tijelo, moguće u nekom kutku još djelić ljudstva postoji, moguće da se udaran sa raznih strana samo pritajio, moguće mu topline treba da se odmrzne. Odbijam vjerovati da ga rođenjem nije ni bilo, ne rađaju se ljudi bez ljudstva. 

Čak se ni neke životinje ne rađaju bez ljudstva, kako bi onda ljudi?! 





 

backoff @ 17:24 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 2, 2008


Siv dan, predvidljivo kišna noć i nikad očekivane i dobrodošle ali uvijek spremne na iznenađenja širokog spektra u samo dvije boje, sivo i sivlje – noćne more. I nije da nisam navikla, koegzistiramo ako ne i suživotarimo, moj mozak i ostatak mene, s tim da ostatak mene uvijek ima primjedbu ako ne i kategoričan prigovor. Ostatku mene se uvijek čini da mozak radi kontra drugih dijelova mi tijela, srca na prvom mjestu, koje je nekakvo nikakvo, osjetljivo, ranjivo i plačljivo u mp3. I nije sad da mu fali nešto konkretno i opipljivo, nema ni aritmiju majku mu, ni anginu onu nekakvu ko će to izgovorit, a i EKG ima zgoru zdolu pravilan ispis. Jedino što ostatak mene primjećuje da je neobično teško. Nenaviklo teško. Pritišće me nešto u tom predjelu a broj grudnjaka ostao isti. Nepravda, rekao bi Kalimero, ja ne bih rekla ništa, bolje da šutim. Što više dumam to manje razumijem, samu sebe. Ono što mi se u podne čini jasno samo po sebi, u ponoć gubi svaki smisao. Logika, uzdanica moja, gubi tlo pod nogama i baulja u nokdaunu. Jesen definitivno ne pomaže, kiše jesenje još manje.


Imam tvorničku grešku, to je jedino razumno objašnjenje cijele situacije. Negdje u procesu, iskliznula sam sa trake, trenutak nepažnje. Dok je programer spavao uz ko zna koje pivo, program mog kompjutera mu je izmakao na škart-traku a ja sad nek se snalazim kako znam i umijem. Ništa usklađeno, niđe veze ni s čim, garancija ne vrijedi nakon 40 i toliko godina. Ne mogu me vratit.

I ne mogu vratit samu sebe. 



backoff @ 14:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 19, 2008


Hajde da apsolviram ove moje margarite, za neupućene i neobaviještene. Ostala sam dužna, a ne volim dugovati, na ovaj način neće biti daljnih nesporazuma tipa 'zovi samo zovi'. Nemojte da vas prevari osmijeh, uvijek je tu.


Krevetna posteljina u rasulu k'o Krbavsko polje nakon bitke, šta me ono mučilo sinoć da nisam mogla zaspati? Ljutnja je moje najgore životno iskustvo, kontra sebe i kontra drugih. Kontra Splita nemam ništa. Dobar – bolji - nu me, je vodič, više nego aksiom, ne dajte da vas zavara plava glava. Boja je samo prividno omekšala fizionomiju. Ono što ja tražim je odavno nađeno. Od iste mene. I izgubljeno toliko puta da sam zatvorila račun. Otvorila ured. Izgubljeno – nađeno.

Al'…na početak.

Ponoćne margarite su ritual, tradicija. Ponoćne margarite se dozivaju kad nešto debelo ne štima, ili kad još deblje štima, kad život izgubi smisao i svrhu…ili kad ga nenadano nađe, kad nemamo odgovore ni na jedno pitanje, ili imamo odgovore koji ne odgovaraju pitanjima, kad otkazuju kompasi, kad nema slamke spasa na vidiku ili kad vidik puca do beskraja, plav i smislen. Ponoćne margarite su rezervirane, nema naknadnih ni neočekivanih pozivnica, i nema partibrejkersa. Nikad. Speš'li ne oskudno odjevenih. Poznavaoci moga djela i lika bi to trebali znati. S naglaskom na djelo, lik i nije nešto bitan. Lik je ipak prolazan.

Na ponoćne margarite, pravo i obveza se stiče po rođenju. Krv se računa. Opredijeljenje s tim nema veze kao ni lanjski snijeg kojeg nije bilo. Muški rod isključen po defaultu, dragi prijatelji će shvatiti. Dragi prijatelji znaju. Ponoćne margarite se ne diraju.

Za neupućene.



backoff @ 14:40 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 16, 2008



A šta da vam kažem, apsolutno savršeno osmišljen i pomno isplaniran 'Projekt Plavuša', pokazao se kao potpuno promašen. Osim opcije 'ne moraš davat pokazivač smjera na raskrižju', nisam primijetila nikakve značajne pomake u olakšanju i poboljšanju svakodnevnih dužnosti, obveza i kvalitete življenja. Aha, da, i sveopćeg veselja primjetnog kod poznavalaca moga lika i djela. Uže obitelji točnije.


A samo sam se osobno htjela uvjeriti u tezu da je plavušama lakše u životu, jer, navodno, sve mogu dobiti treptanjem i tepanjem! Osim toga, uvjeravana sam s raznih strana da se blonde   više zabavljaju od crnki. Il' ja nisam materijal za plavušu, il' nešto u toj teoriji debelo ne štima. Na stranu što je dio s tepanjem išao naopako. 'Konju, dabil' konju' po nekim teorijama zavjere (skovanim samo i jedino u namjeri da mene opstruiraju), navodno i nije neko tepanje, makar ne kvalitetno. Ni treptanje mi nije išlo dalje od vrste slabovidnog. A to treptanje, izazvano povećom dioptrijom i maglom i pod maglenkama, navodno i nije neko treptanje, pogotovo ne blond. Sve u svemu, zlo i naopako. Jedino, na šta sa sigurnošću možete računati je da će vam blajh izjesti tjeme do bola. Skoro opipljivog.

Ćera kaže da ponekad, pod pravim svjetlom i iz određenog kuta djelujem skoro krhko i ranjivo. Imam osjećaj da me zavitlava.

I tako ja, plava i nabrušena, okrećem kanale na tv, sretnom okolnošću naletim na intervju sa Seve. Sretna ona, sretan on…čini se i roditelji iako to nije eksplicitno potvrdila. Njegovi, jel. Pogledam kćer, i pomislim koliko bi ja sretna bila da mi dovede doma nekoga ko za vrijeme intervjuiranja na nacionalnoj nam dalekovidnici preživa žvakaću gumu i priča. Zavalila bi joj roditeljsku čepu, a on bi bio sretan ako bi prošao s nogom u guzicu.

 

Vrijeme je za practical magic i ponoćne margarite.

 

P.S. Neću se vješat samo iz jednog razloga, to bi usrećilo Nemreša, a on je najproduktivniji kad je nesretan…(ovdje idu smajlići po želji i nahođenju).



backoff @ 13:26 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, rujan 9, 2008


Psmilumtr i meni, i cipelama, tenisicama posebice, i pospremanju velikom i malom, i napose gužvanju sa životom i samom u mene mi sobom, i pravom i krivom, dobrom i lošem, a napose (jel se tako kaže?) fer igri i nefer pravilima!


Odigram li fer i pošteno, mogu odma' uzet štrik (uže iliti konop), i objesit se za prvo dobrodržeće i dobronoseće drvo, jer bih još mogla opast s njega i samo slomit nogu, a onda mi cipele neće trebat. Ni tijesne ni ikakve. Mjesecima. A pravila se spetljala u onaj čvor nekakav, Gordijev, čiji li je majku mu ljubim, dabogda mu se oko onogu spetljala i ne napravio više ravnog koraka. Kako god okrenem i kud god pogledam, zaskoči me neonska reklama k'o sa kurberaja kakvog: Nefer!! Nisko!! Ispod pojasa!! Makar sam ja na koljenima, i do pojasa ne mogu sve i da hoću. Jedva se pridržavam uza zid, a na nos mi izlaze sve greške životne koje sam ikad napravila. Neke krenu i na usta, zagrcnu me, ne daju do zraka, čini mi se da plaćam i ono što sam malo jače kikala mater dok sam joj u utrobi bila. Vrištala bih, al' nije po pravilima, kad bi bar igdje zapisana bila na komadu hartije, s guštom bi ih sažvakala i pojela, što bi i bilo pošteno, jer, pravila su moja.

E Lolo, Lolo… 



backoff @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, srpanj 18, 2008


Je, znam da mrzimo Grčku, ok, možda ne Grčku toliko koliko Grke, vjerovatno ne toliko ni sve Grke kol'ko sve Turke, al' dobro, ušla mi u uho jedna grčka pjesma i ne popušta. Sve zajedno s dvije lijeve noge uvijam i zavijam između šanka i kuhinje, zapnem žešće za stolicu al' ne pometam, mama me gleda kao da mi treba hitna medicinska pomoć a ja joj najcrnje slutnje potvrdim zavijajući milozvučno na nepoznatom jeziku…eseeeenaaaa monoooooo…

I dodam pogled, zanosan, il' zanesen, ne mogu se sad odlučit. Mama šuti.

Ovo uvijanje je dobro za trbušnjake, koje u zadnje vrijeme vježbam samo dok sjedam i ustajem. Sve ostale aktivnosti su u mirovanju. Namjerno se dovedem u stanje hibernacije (znate onaj vic s Mujom i cipelama dva broja manjim??), samo da bih mogla grintat samoj sebi do nesvijesti, dosadit' si grintajući, pa naprasno prestati sve to da uočim razliku. Drastična razlika!!

U međuvremenu se, izazvana svim i svačim, požalim frendu, kao, ono – „znaš…ovako i ovako je…al' jesentiled, ja 'oću da bude onako i onako…pa ću da preduzmem korake u tom pravcu nezavisno od smjera…a onda ću da...!“

Za nekoga ko me poznaje, nebuloza ove vrste bi trebala biti jasna koliko i ljetnje računanje vremena, al' nisam ja te sreće. Loš dan, mjesec, berba, što li?! Umjesto da klim, klim, otklima glavom sa dva – tri promrmljana DA, predloži pivo i ćevape, te me pusti da odlajem svoje, MOJ frend me ubjeđuje u suprotno! Da nisam u pravu, da mi je samo loš dan, mjesec, što li, da skuliram, da...nisam dalje slušala. Ufurala sam se u sliku di ga cipelarim, puštam mu krv nemilice, i ne dam mu da jauče. De Sade bi se ponosio. Mama bi se ponosila malo manje. Socijalna služba bi mi oduzela djecu da im je neko rekao kakve slike u glavi me opuštaju.

Uglavnom, u fazi sam skidanja tijesnih cipela.



backoff @ 01:38 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, srpanj 11, 2008

Nisam znala kad i kako ću nastaviti, znala sam da hoću.

Umor je bio vremenski ograničen, slova su me zamorila, još svašta nešto me je zamorilo, ali znala sam da ću nastaviti. Svako moje i svako vaše slovo mi je falilo, svaki dan, pretpostavljam da je doza mazohizma u odricanju od dragih navada samo način da se akumulira potreba koja ispliva na kraju i realizacijom donosi potrebno zadovoljstvo.

Da nisam dama…sad bih rekla što mislim o filozofiranju gorespomenutom, fuj.

Tu sam, idem vas čitat, falili ste mi. 



backoff @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.